sri jun 15, 2016 2:22 am
Dugo nisam ništa pisao, obaveze pritisle a i da nisu, i to polahko gubi smisao. Uvijek sam smatrao Željovce ne drugom, ne trećom, već petom dimenzijom u odnosu na ostali svijet, sportski ili nesportski, nevažno. Unikatni stil življenja i ponašanja (kojeg je čak spominjao i najveći među nama, Ivica Osim), objektivnost, težnja ka poštenom, konstutivne rasprave i kritike koje su nemalo puta urodile plodom (što nije slučaj kod drugih klubova i navijača), ukratko: mi smo sve ono što oni nikada neće biti i oni nikada nećemoći biti ono što smo mi, koliko god se trudili. Međutim, čini mi se da polahko gubimo taj naš zaštitni znak, kako zvanično, tako i nezvanično. Šteta stvarno. Jednom kada se te izgubi, teško je, skoro nemoguće opet povratiti isto. Ali eto, opet se nekako nadam da do toga i neće doći.
U međuvremenu, svašta se izdešavalo. Kraj burne sezone (otegla mi se k'o tri), ostali bez Europe, svakakvi ataci na naš Klub i navijače, priča oko stadiona, novog šefa stručnog štaba, igračkog kadra... ali na sve to se svašta i nasralo (proš'o akšam, mogu i koju grubu riječ upotrijebiti, iako rijetko tome pribjegavam), kako po forumima, prvenstveno ovom, tako i po ostalim društvenim mrežama, generalno, po internetu, ali i u mahalama, ulicama i lokalima gdje se Željovci okupljaju. Pitam se da li baš mora i to nakon već pomenute burne sezone. I djeca iz „Umihana Čuvidina“ bi shvatila da to ne popravlja situaciju nimalo i da se laprdanjem po internetu ništa, ali baš ništa neće promijeniti. Niti ćemo se plasirati u Europu, niti ćemo za trenera dobiti Fergunsona iz penzije, niti ćemo dovesti Vermaelena, Iniestu i Vardija, niti ćemo za tri mjeseca izgraditi stadion do kraja. Dakle, veći problem od svega što nam je prethodna sezona donijela (vjerovali ili ne, izgleda da postoji) je percepcija navijača i simpatizera (ili onih koji se tako predstavljaju?!) na tu situaciju.
Generalno, mi smo usrana nacija. Uvijek smo bili ali ta nesretna agresija i rat su započeli naš kraj kao dio normalnog i civilizovanog svijeta. U jako, jako kratkom vremenskom periodu smo postali, prvo kao oni što su nas umalo istrijebili, a zatim se zbog toga zavadili međusobno, usvojili pogrešne ideale i vrijednosti, sve lijepo odbacili i sada smo tu gdje jesmo. Mnogo je tih „karakteristika“ koje nas sada etiketiraju ali za ovu prigodu bih izdvojio samo jednu: trčanje pred rudu. Da postoji Svjetsko prvenstvo u toj disciplini, nama bi odma dodijelili zlatnu medalju a ostali neka igraju za preostale pozicije. Ta mana je i usko i široko povezana sa svakom od narednih stavki koje ću navesti.
Prva je naš novi šef stručnog štaba, Miloš Kostić (ili KostiČ, neka me ovaj naš Janez NEŠTO1964 ispravi ako griješim). Na njegovo imenovanje, tj. na imenovanje novog šefa stručnog štaba nakon otkaza Edisu Mulaliću (kojeg sam, u prvi mah, proživio jako burno ali poslije mi se sam Edis posrao u usta) nismo čekali ni kratki ni duži vremenski period. Bilo je još pojedinih u opticaju ali oni nisu izabrani i nema smisla trošiti riječi o njima. Dakle, naš dragi LošMi se među nama odmah istakao prema svom pristupu radu (verbalnom i fizičkom). Lično, za mene ima više nego solidan CV. U također solidnim medijskim istupima, objasnio je ko je, šta želi i kako to želi i onaj ko ima imalo mozga, to će prihvatiti sa rezervom i pustiti da zeleni teren bude jedino mjerilo. Da, za pohvalu je njegov sistem rada koji je uveo na ovih par treninga kao i njegovo inzistiranje na maksimalnoj profesionalnosti u vidu odnosa igrača između sebe, sa navijačima te logistike bez koje ne može započeti ni jedan trenažni proces u iole ozbiljnijim klubovima Europe, a mi želimo da budemo na tom nivou. Svima nama je, naravno, čudno sve to, prvi put se susrećemo sa tim u našoj Dolini i priznajem da je i meni jako drago da vidim svog Želju kako teži da bude kao ono pred čime većina fudbalske Europe danas drhti – ozbiljan, profesionalan i pravi fudbalski klub. Ali, tu dolazi naša već pomenuta mana, trčanje pred rudu. Čitajući forume i generalno slušajući mišljenja Željovaca oko sebe, ne mogu a da ne primjetim blagu dozu svršavanja na sve ono što je normalno u svijetu kojem težimo. Dobro, razumijem, euforija, tu nam isto nema ravnih, ali ljudi dragi... mi jednostavno moramo da se ponašamo kao da smo godinama u tom fazonu. Moramo to da prihvatimo kao nešto što je sasvim normalno jer ako pustimo euforiji da nas ponese, gadan će nam biti eventualni pad. Imamo jako, jako blizak primjer šta se desi kada poletiš visoko k'o Turkish airlines a sada si manji od broja pobjeda UFK Torpedo protiv FK Željezničar u minuloj sezoni. TEREN JE JEDINO MJERILO! Kako novog šefa stručnog štaba, i njegovih pomoćnika, tako i svega ostalog. Inače ne bi bili fudbalski klub već obična firma. Par osoba je ovdje kritikovalo forumaša kojeg jako cijenim, FKZ1921, zato što se, kao, eto, on uvijek mora naći da spušta loptu. Ja evo pratim njegove postove ovdje odkako je počeo pisati i na drugom forumu unazad dvije godine i svaki, ali svaki put je bio odmjeren, oprezan, sa minimalnim očekivanjima i izgrađenim povjerenjem na osnovu činjenica i na kraju se ispostavi da je upravu. E to je prava odlika Željinog navijača. I zato molim, kumim, preklinjem, apelujem, prvo na sve vas, a zatim i na sve koji imaju gram mozga u svojoj glavi da ne dopustimo da euforija nas ponese u neke visine, da nas ne zavaraju riječi koje kaže bilo ko iz Kluba već da zeleni teren i 11 igrača u plavim dresovima na njemu nam budu jedino mjerilo, jer smo fudbalski klub i samo rezultati nas interesuju. Ako su loši, analizirat će se greške i snosit će se krivica, u to sam siguran. Ako su dobri, onda su ljudi i stručnog štaba i Kluba ostali dosljedni svojim riječima i za to će od mene prvi dobiti pohvale. Dakle, Milošu i njegovim saradnicima želim mnogo sreće i uspjeha i nadam se da ćemo gledati nešto novo na terenu i da ćemo se konačno vratiti gdje i pripadamo – na vrh! Usput rečeno, izuzetno sam pozitivno iznenađen samim saradnicima Miloša, a najviše kondicionom treneru. Samo iskreno Boga molim da nam je ovo zaista dugoročno rješenje, u pravom smislu te riječi.
Druga stvar je igrački kadar. Eh, to nam je specifična stavka. Šef stručnog štaba i ljudi zaduženi za sporstki segment Kluba rade u potpunoj koheziji i u cilju ostvarivanja što boljih sportskih rezultata, a oni su najbitniji. Kome nisu, taj i ne voli fudbal. Prvo, odlasci iz Kluba su neminovna stvar tokom svakog prijelaznog roka. Napustili su nas Zahirović, Bogičević (uslovno rečeno), Thiago, Mailson, Bogdanović (nezvanično) i Zolotić. Nermin je svoju posudbu odradio, možda malo ispod očekivanog, ali svejedno mu hvala i kod istinskih Željovaca će uvijek imati kredita. Bogdanović je, prema onome što sam čuo, a što skoro svi već znaju, ispao jako nekorektan, unatoč tome što mu je Klub izašao u susret prilikom povrede ali i mimo toga, ja mu želim sve najbolje i da mu se zahvalim za ono što je uradio za Željezničar. Njegovu proslavu gola u Budimpešti nikada neću zaboraviti. Mailson je bio neka vrsta naše maskote, koliko god to grubo zvučalo. Osim Hasetovog turnira i par poteza na pripremnim utakmicama u Međugorju, ništa nije pokazao. Vjerovatno i na treninzima pa zato nije ni dobio previše prilike da igra ali što je, tu je. Thiagu ćemo uvijek biti dužnici zbog onog gola i sve što je taj gol poslije simbolizirao, kao i zbog drugih golova i partija u našem dresu ali je pojačavanjem konkurencije i generalno dešavanjima u i oko Kluba pao u drugi plan. Nažalost, i sa njim je ispalo tako kako je ispalo a ja sam siguran da će opet nekada posjetiti svog Želju jer ja ne pamtim igrača da je za tako kratko vrijeme (izuzev Lendrića) postao toliki ljubimac navijača Plavih. Bogičevićev „odlazak“ me najviše pogodio, više i od Zahirovićevog. Za mene je proteklu polusezonu odigrao iznad mojih očekivanja, a vjerovatno i svojih, uzevši u obzir njegove godine, fudbalsko znanje i okruženje u kojem duže vremena igra. Međutim, također se slažem sa mišljenjem da on nam ne može biti prva opcija na štoperu ako mislimo ganjati trofeje i uspjehe u Europi ali kao solidan back-up nam može poslužiti i nadam se, ipak, njegovom ostanku u Željezničaru. Siguran sam da bi mnogo nadogradio svoju igru iz prethodne polusezone i u narednoj sezoni. Dalje, odlazak Zahirovića mi apsolutno nije pao teško. On jeste ime, bivši reprezentativac, razlog najmasovnijeg svršavanja u novijoj historiji Željezničara one noći kada je potpisao, ali ono zbog čega je doveden, nije do kraja ispoštovao. Izuzev derbija na lavoru i još četiri ili pet situacija sa ostalih utakmica ukupno, on nije pokazao fudbalsko znanje koje sigurno posjeduje na poziciji kojoj igra. Ako k tomu još dodamo i njegova primanja za to, koja sigurno nisu bila mala, razočarenje zbog njegovih nastupa kao i apsolutna ravnodušnost zbog njegovog odlaska nije iznenađujuća. I njemu želim mnogo sreće u karijeri, ali, kao što neko reče, ako nastavi kao što je u Želji, jako teško... Ali trčanje pred rudu i ovdje smo uspjeli dovesti do ekstremno visokih granica. Koga nema bez njega se može. Niko nije nenadoknadiv i za neke vjerovatno nikada nećemo saznati prave razloge zašto su otišli, pa zašto ih se sada pljuje i proziva kao da su igrači koji su nas izbacili iz Kupa ili utrke za Europu prethodne sezone? Zahvaliti im se za dobro što su učinili i poželjeti sreću u daljoj karijeri. Kleti, psovati i vrijeđati jednostavno nije duh Željinih navijača. Drugo, dolasci u Klub su ovaj prijelazni rok sigurno za „zapisati da se ne zaboravi“. Računajući povratak naša četiri omladinca sa posudbi (Hiroš, Midžić, Hadžović i Šehić), mi smo do sada „doveli“ deset igrača. Za pomenute omladince najvjerovatnije slijedi ponovna posudba, iako bih ja, prema onome što su prikazali na prethodnim posudbama, a koliko-toliko sam ih upratio, zadržao sve osim Hadžovića, no o tome odlučuje naš Janez. Lazić i Šećerović su mi totalne nepoznanice i onako, vidovito-džazirovski, očekujem više od Šećerovića, no svaka opcija je moguća. Malo viša očekivanja su od Pozdera no za njega smatram da se i neće baš naigrati. Prije bih davao priliku Dženisu (za kojeg sigurno znam da će se pod Kostićem preporoditi) i Mujagiću, odmah nakon Lendrića. Trojica napadača, dvojica naša djeca, jedan nam nevjerovatno prirastao srcu, svi posjeduju određeni kvalitet i samo ga mogu nadograđivati vremenom, tako da ne vidim baš potrebu za Pozderom no i tu će vrijeme pokazati kakve su zamisli sa tim dijelom našeg tima. Dalje, od Hervasa i Uglješe (sa kojim se, realno, smorilo više, bez uvrede) očekujem više jer igraju jako bitne pozicije u našem timu, bez obzira na formaciju koju u svojoj glavi zamišlja Miloš. Nadam se da će kao pravi profesionalci, kao što izgleda da jesu, se brzo uklopiti u tim i trenerove zamisli i učiniti našu igru u centralnom dijelu dosta boljom i pokretnijom. Po svoj prilici, Bekrić ispada iz prve postave, sasvim zasluženo. A najviše očekivanja, lično, imam od Husića. Upratio sam nekoliko njegovih nastupa u ugarskoj ligi, par You Tube prezentacija (znam da su apsolutno irelevantne) te mišljenja onih koji su ga gledali i ja duboko vjerujem da se radi o vrhunskom igraču za naše uslove i za njega ću najviše sabura imati. Ali nemojmo da trčimo pred tu rudu, što smo već uradili u slučaju Uglješe i Hervasa. NIKO NIJE POJAČANJE DOK TO NE POKAŽE IZMEĐU DVA GOLA! Sve ostalo je prdimahovina. Dakle, igrački kadar i ta križaljka se polahko rješavaju i nadam se da će do odlaska u Sloveniju ta križaljka biti riješena i da će se pristupiti maksimalnom uigravanju i najozbiljnijim pripremama do sada za narednu sezonu.
Treće je ono o čemu se relativno malo piše u zadnje vrijeme ali baš i nema nekog materijala pa razumijem. Stadion. Radovi na istočnoj tribini napreduju punom parom. Nekoliko starijih navijača koji su nekada obitavali na toj tribini mi je iskazalo žaljenje zbog njenog rušenja jer je ipak dio stadiona od početka a stadion Grbavica je naša svetinja i ponos, jedna od najljepših priča. Iskreno, žao je i meni i jako teško se naviknuti na to da je „sravnjena sa zemljom“ ali kako sam mlađa generacija, taj istok sam uvijek doživljavao kao neuslovnu tribinu i njen „odlazak“ mi neće teško pasti, pogotovo jer znamo svi da će na njeno mjesto, ako Bog da, doći mnogo ljepša i modernija tribina, a to je veliki, zaista, veliki korak po pitanju infrastrukture Željezničara. Jedino po čemu ću pamtiti taj istok je lokomotiva i milijardu i dva puta pregledana, legendarna, antologijska, proslava gola Sanjina Radonje protiv UFK Torpedo u Superkupu 1998. (4:0) Onaj .gif koji prikazuje dizanje istočne tribine je nešto najljepše što sam vidio u zadnje vrijeme i jednostavno ne može da ti dosadi gledati ga i svaka čast onome ko ga je napravio! Ali, i tu smo poletili pred rudu pa očekujemo mnogo više od onoga što nam je obećano i rečeno od strane rukovodećih struktura Kluba, pa su tako neki ovdje prevdiđali završen kompletni istok do septembra ili sl.
Četvrto je ono što mi je jako zaparalo i uši i oči i srce, a to su kritike iznesene na račun Manijaka, pogotovo na ovom forumu. Molim vas, ako ništa, zbog Manijaka koji nisu više sa nama, od rahmetli Džilde do rahmetli Emira, nemojte da pričate svašta ako niste baš, baš upućeni u aktivnosti Grupe. Malo ko je i jednostavno ne leži nikome da doslovce sere po nečemu o čemu najvjerovatnije nema blage veze. Hajde što Grupa mora trpiti prozivanja suparničkih „grupa“ ali nemojte da oni koji nemaju veze sa Manijacima, kopom i svemu što jeste grupa, otežavaju im stvari. Trče pojedini, i to uglavnom oni koji nemaju ni jednu dodirnu tačku sa grupom, pred rudu da popljuju svaku, kako aktivnost, tako i neaktivnost Manijaka. Kao da bi voljeli da se ponovi jesenji dio prošle sezone, u što apsolutno ne želim da vjerujem... Ja sam siguran da će nakon brojnih kiša i oluja doći i sunce na tom polju, kao što i uvijek dođe. Ali isto tako će doći opet oluje i kiše i nemojte da se svi razbješe u tople domove već, ako ništa, dajte kišobran... Ja sam preponosan na izdanja Manijaka prošle sezone, pogotovo u proljetnom dijelu, to je izgledalo maestralno. Pišanje po tzv. Gang evil na Gradskom stadionu „Lavor“ je zasigurno najveće pišanje jedne navijačke grupe nad drugom u historiji Sarajevskog derbija i jedno od najvećih pišanja jedne grupe nad drugom u historiji navijačkog pokreta u Bosni. Danima i danima se svršavalo na izdanje Manijaka na toj utakmici ali niko ustvari ne zna koliko se toga prošlo da se sve to organizuje i sprovede u djelo. Zato, pustite momcima koji su zaduženi za to da to grade kako treba da grade. Oni koji ne kontaju fazon i koji i dalje Manijake smatraju grupom klošara, narkomana i ubica (srce mi je zastalo na pomen ovoga ali i tako su etiketirali Manijake pojedini, zakleti Željovci), ne obazirite se na navijanje i izdanja grupe, taman ta izdanja bila u rangu Zyleta Legia jer, jednostavno, nije fer kuditi kada ne ide i kada ima 100 ljudi u kopu i svršavati kada se upale stotine baklji na cijelom stadionu. To je krajnje licemjerno i ja se nadam da mi Željovci nismo takvi. To bi bilo kao da ja, student Komunikologije, prigovaram svome ocu, vodoinstalateru, da je pogrešno sproveo cijev i da je trebao drugu kombinaciju. U pizdu materinu bi me poslao da sam mu iz oka ispao, a ne iz k.
Peta stvar su kritike i prijedlozi navijača i simpatizera Željezničara u zadnje vrijeme, tačnije, zadnjih pola godine. Kao po defaultu, osjetivši pozitivnu atmosferu u i oko Kluba, iz mišijih rupa izlaze pljuvači i vječiti pesimisti, te naši vječiti „intelektualci i filozofi“. O prvima nema potrebe da se troše riječi. Njih će uvijek biti (hrđavom k i dlaka smeta), nekada manje, nekada više, ali će ih biti. Protiv takvih se ne može. Objašnjavaš im, nacrtaš, ali to ne konta neke stvari i džaba ti je sve. Jedino je da ih ignorišeš do maksimuma i da se nadaš da, kada vide da ih niko ne benda, i oni će ohladiti. Ali što se tiče ove druge grupe, a vidim da je i ona ovdje pofino zastupljena, o njima vrijedi promuhabetiti koju riječ. Evo, uzet ću u obzir samo ovaj forum jer se tu i obraćam ovako. Nedavno sam pročitao raspravu, mislim da je bila između Minjoreta i SWRA_1921 a bavi se pitanjem kako navijači mogu pomoću Klubu i kolika je neophodnost te podrške (povezano je sa šestom stavkom ovog, haman, eseja tako da ću samo nastaviti na ovo). Ako se ne varam, Minjoretov stav je da svoju podršku Klubu možemo najbolje iskazati dolaskom na utakmice, tj. kupovinom sezonskih, polusezonskih i pojedničanih ulaznica, učlanjivanjem, donacijama za stadion, kupovinom u Fan shopu i sl. Ono što me jako iznenadilo, je (SWRA_1921, bez uvrede, ništa lično, jer te ne poznajem) je kontra stav koji mi je izgledao, u fazonu, „zašto bi mi to radili jer Klub mora da obezbjedi sam izvore finansiranja i sl.“. Ja sam možda pogrešno razumio stav od SWRA_1921, možda i kompletnu raspravu, ali to je, kao što rekoh, povezano sa onime o čemu sam htio još, i opet, da govorim. Dakle, pomoć klubu je obaveza svakog ko se deklariše kao navijač određenog kluba, u našem slučaju, FK Željezničar. Prema nekoj mojoj procjeni, Željezničar ima skoro 20.000 navijača u pravom smislu te riječi (broj lajkova na Facebooku ili ostalim „društvenim“ mrežama je apsolutno irelevantan). Oni su raspoređeni po cijelom svijetu. Naravno, Željezničar nije lokalni ili provincijski klub pa da zbog toga ima reduciran broj navijača. On je sarajevski, bosanski, europski i svjetski brend. Za to su se pobrinule osobe koje su prodefilovale kroz Klub, od Dimitrija Dimitrijevića do nas samih. Dakle, Željezničar kao brend i ime se stvorio zaslugama svih nas, igrača, trenera, rukovodećih ljudi i navijača. Znači to je idealan preduslov da pomoć Klubu bude jako širokih razmjera. Dalje, da vidimo šta mi najviše možemo uraditi da pomognemo Željezničaru da dosegne taj „europski“ nivo fudbalskih klubova? Prva stvar je u sebi prepoznati tu našu ljubav. Osjetiti, jer to se ne može stvoriti, taj osjećaj pripadnosti FKŽ, Grbavici , Manijacima i plavoj boji. To svako ko se predstavlja navijačem Željezničara može vrlo lahko uraditi: multimedija iz historije našeg Željezničara nam je na dohvat ruke, pred nosom. Podsjetimo se slavnih utakmica i golova, pa i onih neslavnih (ČUHAJI, SJEME TI SE ZATRLO!), vrhunskih atmosfera na tribinama, navijanja kada smo ga davali maksimalno i sl. Jednostavno, to dosta pomaže da u nama probudi taj „sindrome azzuro“, kako ga ja zovem. Lično, kada je polusezonska ili međusezonska pauza, reprezentativna ili, jednostavno, kada osjećam da mi FKŽ i ono što on predstavlja baš fali, uđem u svoju privatnu plavu galeriju i tamo nađem slike i fotografije koje mi automatski izmame osmijeh na lice (slika lavora protiv Newcastlea, sudar na istom u produkciji Bešlije, Amarovo radovanje u Plzenu nakon gola Tomića, i sl.). Zatim na You Tubeu pronađem Zubanov gol, izvještaj sa utakmice u Zenici, august 2009., Tifinu „Grbavicu“ na Grbavici protiv Borca, gol Beganovića u Budimpešti. To inače radim kada sam sam jer, ne daj Bože, da me neko vidi šta u tim trenucima radim, ne bih iz Jagomira godinama izlazio. Ali to sam ja i neki moj način kako da „proključam“ kada mi Željezničar fali... Zatim, druga stvar je članstvo u Klubu. Oko toga su se često vodile rasprave. Članstvo u Klubu, za istinskog navijača, je simbol odanosti i pripadnosti jednom, u našem slučaju, pokretu. Meni lično ne trebaju apsolutno nikakve beneficije od strane Željezničara u pogledu članstva. I više nego dovoljna mi je beneficija što me Željezničar primio i zvanično u svoju porodicu i što svima mogu pokazati da mi prije lične karte stoji članska kartica FK Željezničar, kao dokaz moje bolesti i opsjednutosti istim. Ali, kada pojedinci već tjeraju mak na konac, da kaže se koja i o tim „materijalnim beneficijama“. Prvo, najnovijim modalitetom članstva kojeg je Klub usvojio, članovi mogu ući u upravljačke strukture Kluba bez ikakvih prepreka. Dovoljno je da si član i da ostali članovi prepoznaju tvoje ideje i razmišljanja. Skupština i dalje, sve stoji otvoreno za realizaciju tih ideja i zamisli. To je najjednostavniji i najbanalniji način da Klub bude po želji navijača, što svi želimo. Da tu bude mjesta za sve i da svačije ideje ravnopravno ulaze u razmatranja i realizaciju. Na taj način jedino možemo promijeniti što nam se ne sviđa u Željezničaru. Piskaranjem po internetu, olajavanjem po mahalama i kafićima, to nećemo postići. Ako je i prije tako moglo, to sigurno neće moći više jer ako želimo da budemo profesionalni, konkretni i transparentni, to ćemo biti do kraja! Što se tiče ostalih materijalnih beneficija, tu je popust u Fan shopu, što nekome jako znači ko odvaja od usta da kupi neki plavi artikal sebi, zatim popusti na sezonske ulaznice (nadam se da će ubrzo usvojiti i novi model oko ulaznica i da će članstvo tu igrati bitnu ulogu) i, ako Bog da, još mnogo toga. Ali za sve treba vremena, strpljenja i, naravno, članova. Jedna jako bitna materijalna beneficija članstva u FKŽ, a o njoj skoro niko ne razmišlja, je i ta da što veći broj članova znači i veći broj sponzora, te olakšavajuća okolnost prilikom pregovora sa igračima, sponzorima i svim nivoima vlasti. Ni jednom provjerenom i iskusnom igraču iz Europe se ne dolazi u klub koji ima dvije do tri hiljade članova, kao ni treneru a ni jedan sponzor neće ulagati u Klub koji ima bazu od, također, dvije do tri hiljade članova jer on tu ne vidi svoj interes. Ako hoćemo da olakšamo našem Klubu prilikom dovođenja provjerenih pojačanja i atraktivnih sponzora sa izdašnijim finansiranjem Kluba, mi brojku članova FKŽ moramo rapidno povećavati. Nepunih četiri hiljade članova za Klub kakav je FKŽ je više od sramote! Oko toga nema rasprave! Prošlu sezonu smo imali prosjek od oko pet hiljada navijača po utakmici na Grbavici a imamo manje od četiri hiljade članova. Znači 1000+ njih nema člansku karticu i pitam se: zašto? Slažem se da Klub na tom polju, po meni, ne radi ono što treba i što, iskreno, može da poveća broj članova, ali ni mi koji smo do sada se učlanili i koji se predstavljamo kao istinski navijači Željezničara skoro ništa ne radimo po tom pitanju. Ono za što molim proteklu godinu dana je širenje priče. U porodici, među rajom, na poslu, fakultetu, u redu za doktora, na džumi ili misi, ma gdje god ali pričati o Želji i o članstvu konstantno i ubijati narod u pojam! Plus internet koji ima bezbroj mogućnosti može tu poslužiti izvrsno. Facebook, Twitter, Instagrami, forumi, portali, dati sve od sebe da pustimo priču (današnji narod se vrlo lahko upeca, iskreno) i pomoći i njima, da konačno pronađu pravi put, i Klubu, da stane na svoje noge i da bude finansijski samoodrživ, da se ne mora prodavati nekome za malo riješenih dugova. Na kraju krajeva, vidjeli smo svi u šta su pare od članstva otišle u februaru i u maju i ja bih halalio i mnogo veće pare od tih 20KM za ono što sada imamo a to je Europska Grbavica! Smijali se svi Fadilu Novaliću, ali frajer je zaista bio upravu da mi trošimo pare na sve moguće gluposti umjesto na nešto korisno, a pogotovo navijači Željezničara. Dvije sedmice nemojte ispušiti dvije kutije cigara, nemojte otići na dvije kafe i nemojte odigrati dva ili tri tiketa i eto vam 20KM za članstvo sa zaista velikim beneficijama. Mislim, neka svako sa svojim parama radi šta hoće ali ako već volimo Klub toliko kao što pričamo, to moramo i pokazati djelima. Sljedeća bitna stvar je dolazak na utakmice, tj. kupovina ulaznica (sezonskih, polusezonskih ili pojedinačnih). U prošloj polusezoni smo stvorili lijepu naviku, kao Klub, a to je obavještavanje javnosti o prihodima od ulaznica sa mečeva na Grbavici. Kasno mi je sada da tražim sve podatke, ali čini mi se da smo na osnovu ulaznica u Klub, za 11 kola plus četiri utakmice Kupa, „upumpali“ preko oko 200.000KM. Neka me neko ispravi ako griješim ali mislim da je oko ove cifre riječ. Masovnom kupovinom ulaznica, a pogotovo sezonskih, u Klub upumpavamo velike svote novca, pomažemo mu i osiguravamo sebe za siguran ulaz na minimalno 16 domaćih utakmica sezone. Ko je i jednom trčao do onih kućica da kupi kartu, a noge mu odsječene od straha da ostane bez iste, zna koliko znači taj „siguran ulaz“. Usko sa ovim je povezan i masovni dolazak na utakmice u vidu broje na stadionu. Prosjek od pet hiljada za ovakav Željezničar je, realno, smiješan. Ali s obzirom da smo „ovakav“ Željezničar počeli gledati tek od kraja februara, a od tada smo uglavnom punili stadion, taj podatak je ireleveantan. Kako nas je uvalila prva polusezona u rezultatskom smislu, tako je i u smislu posjete na stadionu. Kad se sjetim Kup utakmice protiv Goška na Grbavici samo... Punim stadionom prvo šaljemo jednu lijepu sliku jedni drugima. Svakome je drago kada se okrene oko sebe i vidi da ima dosta raje, od 7 do 77. Zatim, šaljemo jasnu poruku ljudima u Klubu i igračima da njihov trud i zalaganje na terenu i van njega nisu i neće biti uzalud. Na kraju krajeva, šaljemo sliku javnosti da volimo našeg Želju svim srcem, bez obzira na ime protivnika, vremenske uvjete i ostalo. Puna Grbavica = puno srce nas Željovaca = pune oči ljubomore protivnika. Prosto k'o pasulj. Zatim kupovina u Fan shopu. Zato što nam taj segment marketinga još nije na zavidnom nivou većim dijelom krivim i Klub jer nema baš jasnu strategiju i viziju za Fan shop, a on može jako puno doprinijeti razvoju i popularnosti Kluba. Kvalitetan prostor imamo, samo još malo kvalitetniju i širu ponudu i veće mogućnosti prilikom kupovine i uvjeren sam da će prodaja artikala ići kao halva. Ali, o tom, po tom. Nadam se da će doći red i na to jer nekako to je najbanalniji način marketinga a marketing danas prodaje proizvod. Dalje, ne nanositi štetu klubu, kako finansijsku, tako i onu „materijalnu“. Što se tiče finansijske štete, ona, ne da je svedena na minimum, već skoro više i ne postoji ali to je usko povezano sa dešavanjima u Manijacima. Što se tiče materijalne štete, nema puno priče. Imamo europski stadion, odvajali smo svi od svojih usta da ga dotjeramo i nastavimo graditi i valjda niko od nas nije lud da nanese štetu Grbavici, makar to bio i potpis flomasterom na stolici. Prema Grbavici ima da se odnosimo kao prema svojoj rođenoj kući i da je vazda budemo spremni braniti, čuvati čistom, poštenom za primjer svim gostima koji nam dođu. Previše je sada uloženo da bi se prema stadionu odnosili kao da je to neko obično igralište ispred škole. Apelujem na sve navijače koji su redovni na utakmicama i koji ne narušavaju imidž naše „ljute rane“ da skrenu pažnju onima koji to rade i koji nisu baš tako često u Dolini, na najkulturniji i najuljudniji način. Ako ne tako, onda par klempi sve rješava. Za kraj, u pitanju je sama podrška koju dajemo na stadionu, ali i van njega, ali o tome ću drugom prilikom, ubrzo, kao i o navikama nas kao navijača. Ovo je dovoljno za večeras.
Eto, kome nije mrsko neka pročita. Trudio sam se da ništa ne izostavim ali opet imam osjećaj da dosta toga jesam. Željo je takav, puna ti ga usta i koliko god da pričaš, kada zašutiš, opet imaš osjećaj kao da nisi ni glasa rekao. To se, valjda, zove ljubav.